Većina ljudi koji se bave prevencijom infekcija vjerovatno znaju Ignaza Semmelveisa kao oca higijene ruku. Njegovo istraživanje širenja dječije groznice (Puerperalna groznica) i njegove preporuke u vezi sa higijenom ruku imale su potencijal da pomognu u spašavanju nebrojenih života. Nažalost po njega, i hiljade majki i djece, medicinska zajednica zanemarila je njegove nalaze i Semmelveis je živio kratak život uzalud pokušavajući da ubijedi ljude u njih. Na Globalni dan pranja ruku 2021, pogledajmo gdje je počelo putovanje higijenom ruku.
Semmelveis nije planirao da postane ljekar – u početku je studirao pravo, ali je, nakon što je posjetio čas anatomije sa svojim kolegom, postao fasciniran medicinom. Doktorirao je medicinu 1844. godine, ali je bio primoran da odustane od ceremonije mature i vrati se kući na sahranu svoje majke.
Nagađa se da je gubitak majke tako rano u njegovoj karijeri možda bio faktor koji doprinosi njegovom neumoljivom nastojanju da spasi živote drugih žena i djece. Nažalost, ova tvrdoglava odlučnost i jednoumlje mogli su doprinijeti njegovom padu koliko i njegovi uspjesi.
Po završetku doktorata, Semmelveis je imenovan za asistenta na akušerskoj klinici u Beču, gdje je brzo počeo da istražuje misterioznu porođajnu infekciju koja je ubila toliko novih majki. Stopa smrtnosti bila je znatno veća na odjeljenju koje su posjećivali ljekari i studenti medicine od onog koje su posjećivale samo babice, pa je otkrio razliku između ovih odjeljenja kako bi razumio kako spriječiti širenje bolesti.
U početku je primijetio da su žene na odjeljenju babica rađale na bokovima, dok su na odjeljenju ljekara bile na leđima. Međutim, promjena njihovog položaja nije uticala na stopu smrtnosti. Zatim je napomenuo da će nakon smrti u ljekarskoj klinici sveštenik proći odjeljenjem, zamahnuti zvonom i uplašio se da je to prestrašilo nove majke da razviju bolest i umru. Ali, nakon promjene svešteničkog puta, nije došlo do promjene u stopi smrtnosti.
U očaju, Semmelveis je otputovao u Veneciju, a kada se vratio, dočekala ga je vijest da je njegov kolega, patolog Jakob Kolletschka, preminuo nakon što je prerezao prst tokom obdukcije žene koja je umrla od porođajne groznice. Iako su ovakvi smrtni slučajevi bili uobičajeni i pripisivani „lešu“, Semmelveis je proučio slučaj i otkrio da je kolega umro sa istim simptomima dječje groznice. Ovo otkriće pokazalo mu je da bolest ne pogađa samo majke, već je bila u stanju da inficira svakog ko dođe u kontakt sa njom.
Babice nisu radile obdukcije, već su to radili samo doktori i studenti medicine, te je zaključio da je to pravi razlog za razliku u stopi smrtnosti između štićenika. On je vjerovao da se čestice sa leševa prenose zdravim majkama preko ruku praktičara. Svakako, kada je insistirao da svi koji rade u klinici moraju da operu ruke rastvorom hlora, smrtnost je odmah pala.
Iako se ovi nalazi čine neoborivima, posebno u svjetlu svega što sada znamo o infekcijama i bolestima, Semmelveis je teško natjerao svoje vršnjake da ih prihvate, posebno jer su implicirali da su sami ljekari odgovorni za širenje bolesti. Citirano je Charles Delucena Meigs, poznati akušer tog doba, rekavši: „Doktori su gospoda, a ruke gospode su čiste.“
Semmelveis nije uživao u javnosti, niti je volio pisati, ali osjećaj obaveze i potpuno uvjerenje u njegove nalaze na kraju su ga naveli da objavi svoju knjigu „Etiologija, koncept i profilaksa nakon porođajne groznice“ 1861. godine. Nažalost, knjiga je dobila nekoliko negativnih kritika, bila je široko kritikovana, a Semmelveis je reagovao ogorčeno i ljutito, stvarajući pritom uticajne neprijatelje.
Vjerujući da bi se bezbroj žena i beba moglo spasiti ako se pridržavaju njegovih smjernica, Semmelveis je postajao sve ogorčeniji, depresivniji i agresivniji. Doživio je brojne nestalne epizode, a Semmelveisovu porodicu su ubijedili da mu je potrebna psihijatrijska pomoć. Prevezen je na čuvanje čuvenom psihijatru dr. Riedel, pod maskom posjete novom sanitarijumu.
Uzrok njegovog mentalnog pogoršanja bio je predmet mnogih nagađanja. Postoje izvještaji da je čestim posjećivao prostitutke i da je možda bolovao od tercijarnog sifilisa. Drugi vjeruju da se to može pripisati Alchajmerovoj bolesti ili demenciji.
Umro je samo dvije nedjelje nakon što je primljen u azil, 13. avgusta 1865. godine, u 47. godini. Njegovoj supruzi je rečeno da je pokušao da pobjegne, prisilno je obuzdan, pa je bilo potrebno šest pratilaca da ga zadrže dok se borio da se oslobodi . Drugi izvještaji tvrde da je bio teško pretučen, sputavan pravom košuljom, polivan hladnom vodom i da mu je davano ricinusovo ulje kao laksativ. Njegova smrt je nastala kao posljedica rane na jednom od njegovih prstiju koja je postala izazvala sepsu.
Iako je njegov život bio kratak i obilježen nemjerljivom tragedijom, Semmelveisova priča zaista ilustruje važnost dobre higijenske prakse u sprječavanju infekcija. Podsjeća nas na kritičko razmišljanje, na inovacije i na neprestano učenje i slušanje, kako bismo na osnovu naučnih saznanja poboljšali sopstvene navike i prakse. Ovog dana, na Dan globalnog pranja ruku, sjetimo se Semmelveisa i nastavimo da težimo izvrsnosti u spriječavanju infekcija, spasavanju života i poboljšanju kvaliteta života putem rješenja za opštu dobrobit.